Malo pojačalo velikog zvuka

Piše: Dražen Kokanović

 Jedna od najčešćih tema u raspravama audiofila je koliko watta treba imati pojačalo? Nakon mnogo godina rasprave, zaključka izgleda nema jer pobornika malo i mnogo Watta ima dovoljno na suprotstavljenim stranama. Testirani model na papiru ima beznačajnu snagu no tijek recenzije pokazao je da vjerojatno nećete poželjeti ni Watta više od njegovih skromnih 14……

 Tvrdnji iz podnaslova ove recenzije sigurno ima mnogo oponenata no višestruko iskustvo sa „malim“ Unison Research pojačalima govori svakako drugačije. U zadnjih nekoliko godina u mom sustavu boravili su duže vrijeme Simply Two, S6 i S2K a ovog potonjeg sam i ponosni vlasnik. Mada vrlo slične snage (Simply Two i S2K) 10 i 15 W dok odskače S6 koji ima 35 W po kanalu, sva tri pojačala imaju zajednički karakter koji koincidira sa zvukom SE trioda. Isti je naglašeno prozračan, rezolutan, transparentan i blago eufoničan sa sposobnosti da slušatelja dugo drži koncentriranim na glazbeni predložak. Nominalna je mana skromna snaga koja odbija većinu mainstream konzumenata. Ta činjenica čini da je prisutnost te vrste pojačala relativno rijetka što je definitivno nepravda na štetu audiofila. Šteta jer je malo više hrabrosti moglo dovesti do mnogo zadovoljstva potencijalnih konzumenata.

 Kako je ova recenzija Unison Research pojačala prva na ovom siteu trebali bi se ukratko podsjetiti kako je sve počelo. Godina osnivanja je 1987. što govori da  postojanjem spadaju u srednju generaciju. Utemeljitelji su Giovanni Nasta i Giovanni Sacchetti. Sacchetti je prije bio jedan od osnivača Sonus Faber-a, te je konstruirao neke od legendarnih modela kao npr. Parva.

 Obje tvrtke su danas u 100% vlasništvu g. Naste, koji je prije osnivanja tvrtke bio distributer, audiofil,  ljubitelj glazbe, dobroga vina i hrane. Posjeduje vlastitu vinoteku u okviru tvornice. Posao bazira na obiteljskim temeljima, tako da u tvrtci radi njegov sin Bartolomeo Nasta (export manager za Unison i Opera), kćer radi u administraciji, a po potrebi uskaču supruga i drugi sin. Giovanni Sacchetti je glavni inženjer u Unisonu, a od samih početaka usko surađuje sa svojim dugogodišnjim prijateljem Leopoldom Rossettom koji je redovni profesor na Padua sveučilištu, na kojemu i g. Sacchetti povremeno izlaže. Oba su vrhunski inženjeri elektrotehnike sa dugogodišnjim iskustvom. Svoja istraživanja realiziraju pod okriljem ARIA instituta u čijoj se vlasničkoj strukturi nalazi i g. Nasta. Za budućnost Unisona ne treba se brinuti jer su prošle godine sa sveučilišta Sacchetti i Rossetto angažirali dva najbolja mlada inženjera, među najboljima u povijesti sveučilišta. Sreća da su posjedovali afinitet prema spoju glazbe i tehnike.

 G. Nasta ponosan je da su svi dijelovi njegovih proizvoda kao i svi dobavljači iz Italije, dakle sve je talijanski ručni rad za razliku od velikog broja konkurenata. Iznimka su tek plastični daljinski upravljači  jeftinijih modela pojačala. Sama tvornica smještena je u malenom mjestu Preganziol, svega par kilometara udaljenom od Trevisa. Živopisan i miran gradić nudi fantastične uvjete za život i proizvodnju ovakvih uređaja.

 O opisu uređaja ne treba trošiti mnogo riječi. On je toliko jednostavan i služi svojoj svrsi da je dovoljno pročitati tehničke karakteristike i pogledati sliku.

 No jedan tehnički detalj koji sam prigovarao prethodnicima ispravljen je kod Preludia. Naime napokon je pridodan izlaz za subwoofer što kod ovakvih uređaja smatram neophodnim jer limitirana snaga znači nemogućnost  kvalitetne reprodukcije najdubljeg basa. Dodatkom suba ta se mana može eliminirati. Uz uređaj se isporučuje daljinski upravljač kojim možete utjecati samo na glasnoću a ostale funkcije će koristiti imate li CD player iz UR game. Gabariti su, za razliku od „starih“ modela, unutar „normalnih“ hi-fi uređaja dok su stari bili u midi dimenzijama. Možda je i za to bilo potrebe. Što se odabira cijevi tiče UR je ostao vjeran Electro Harmonixu. O vizualnom dojmu sve najbolje. Meni su Unison pojačala prekrasna. No o ukusima nečemo….

 Iskustvo koje sam imao sa prethodnicima je naravno generiralo predrasudu o onome što bih trebao očekivati o UR Preludia. Konceptualno se radi o kopiji S2K jer koristi iste lampe dok deklarativnu razliku od 1W u snazi ne treba ni spominjati. No, dali se radi o „prepakiravanju“ pojačala ili je Preludio ipak nešto novo? Kako stvari stoje radi se o novom ili nešto izmijenjenom konceptu jer Preludio otvara novu stranicu u zvuku UR single ended pojačala male snage. Naravno, zadržano je mnogo dobrih osobina prethodnika no možemo govoriti o promjeni karaktera koja vodi na neutralnu stranu tako da odgovorno tvrdim da mnogi, (a među njima i ja) ne bi lako na slijepo prepoznali da se radi o cijevnom uređaju. Takav pristup pokazuje hrabrost i viziju visoke vjernosti reproduciranog zvuka. Zašto hrabrost? Zato što Preludio ne isporučuje standardnu količinu ugodnih koloracija i eufoničnosti koje od cijevnih pojačala očekujemo. Naglasak je na neutralnosti dok je u odnosu na prethodnike nešto tamnije kontrastiran i manje naglašeno prozračan i transparentan. To je temeljna razlika. No kada su predrasude prošle i kada sam krenuo pažljivije slušati ugodnih iznenađenja je bilo mnogo. Zvučnici spareni sa Preludiom su bili Spica TC-60 koji su zbog svoje relativno niske osjetljivosti bili pravi izazov i test izdržljivosti za krhkih 14 Watta u izlazu.

 Naizgled to ne bi trebalo uopće funkcionirati, no ne da ne funkcionira, nego oduševljava. I najprofinjeniji detalji u prikazu glazbe posve su prisutni i točno prikazani u zvučnoj slici koju stvara ovo pojačalo. Mikrodinamički detalji sačuvani su u tamnoj pozadini impozantne zvučne slike. Kao što rekoh….nisu tako očigledni kao kod prethodnika no unatoč smanjenoj atraktivnosti, pojačalo ne gubi na kvaliteti reprodukcije. Prostor je stabilan i cjelovit te kada se jednom „ustoliči“ nećete ga se lako riješiti. Tamnije kontrastiranje i možda još nešto novo u konstrukciji čini da je bas nešto teži nego kod prethodnika. Neophodna komunikativnost glazbe i glazbenika omogućena je prirodnom transparencijom sredine na koju se nadovezuju logični i nedvosmisleni visoki tonovi pa se upitate: "Treba li mi više?" Naročito treba li mi više Watta? Zvuk Preludia je hereza jer svojim karakterom, stabilnošću i neutralnošću podsjeća na vrhunsko solid state pojačalo. Salto mortale ili što se to događa? No da ne bi pomislili da se ovo pojačalo srami svog roda i porijekla. Muzikalnost je neupitna no nešto je manje uočljiva na prvu loptu te ga ne bih preporučio demonstrirati na sajamskim prigodama i demonstracijama jer slušanja na takvim mjestima ne traju u prosjeku duže od 5 minuta. Nema atraktivnosti i blještavila no te karakteristike često zasjene prirodne detalje koji znatno efektnije reproduciraju prirodan tok glazbe i bolje nas vezuju za nju samu. Mada na „prvu loptu“ nije tako, dobiva se dojam o obilju neophodnih informacija koje su potrebne da osjetimo prikladno kretanje i nestajanje zvučne energije. U usporedbi sa skupljim high-end pojačalima može se prigovoriti samo stanoviti manjak opuštenosti reprodukcije što dovodi do svijesti da ipak slušamo tehniku. Dinamičko ponašanje pojačala uvelike ovisi o pridruženim zvučnicima. Mnogo „akcije“ bilo je sa relativno tihim Spicama, a prelazi u kliping su bili vrlo blagi i nečujni. Naravno da bi Preludiu bio primjereniji kakav zvučnik od 90+ dB no ukoliko nije tako nemojte očajavati. Sa mnogim drugim zvučnicima čija osjetljivost nije mnogo ispod spominjanih 90 dB, a impedancija je iznad 6 Ohma, te su bookshelfi dvostaznog ustroja, Preludio će raditi sasvim dobro. U tom smjeru ide i moja preporuka za ovo pojačalo u čijem sam zvuku našao mnogo vrlina a vrlo malo mana….

Info:

Presudili smo:

Izrada:
Performanse:
Opremljenost;
Jel vrijedi te pare:

Konačna ocjena: