Rekvijem za stereo sobu

Piše: Darko Brlečić

Moj prvi susret sa stereo sustavom zbio se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zahvaljujući jednoj posjeti rodbini imao sam priliku osjetiti čari slušanja  glazbe u za to posebnoj sobi. Ondašnji sustav bio je baziran na tzv. muzičkom centru s odvojivim zvučnicima (muzički centar sastojao se od stereo receivera i gramofona-sve u jednom širokom kućištu). Zapravo, ta soba je bila integracija jedne velike bibilioteke i stereo sustava s zamjetnom kolekcijom LP ploča. Od toga vremena u meni je postupno rasla želja za posjedovanjem sobe posvećene za stereo reprodukciju.

Kako je vrijeme prolazilo tako su i moja saznanja o stereo sustavima, muzici i akustici prostorije bila sve veća i bogatija. S vremenom se razvijala elektronička industrija,a paralelno s tim se mijenjala arhitektura životnog prostora. Ovo potonje je možda najbitnije, jer nije svejedno da li će zvučnici biti smješteni u maloj, velikoj, pravokutnoj ili otvorenoj prostoriji. Također i sam razmještaj u navedenim prostorijama rekreira različite rezultate. Kao vlasnik stereo sobe koja se prema potrebi pretvara u 5.1 showroom dobro znam kakve muke treba proći da bi se mogao dobiti optimalan rezultat.

Moram priznati da se smatram u neku ruku privilegiranim, jer sve manje ljudi ima vremena za slušanje glazbe u stereo modu, a i sama arhitektura stambenog prostora u urbanim sredinama sve više naginje prema kompaktnosti stambene cjeline, barem je to primjetno zadnjih 15-tak godina. Naime, u zadnjih 15-tak godina postoji trend u dizajniranju i gradnji stanova po principu mali broj prostorija bez obzira na veličinu ukupnog stambenog prostora. Tako se  primjerice vrši integracija kuhinje, blagavaonice i dnevnog boravka u jednu kompaktnu cjelinu. U takvim cjelinama dominiraju medijski centri sa pratećim zvučnim sustavom koji rade na principu što glasnije-to bolje.

Za obitelj od više članova to je dobro rješenje, jer takvi sustavi služe kao primarni dio zabave, a sa praktičkog stanovišta to je sasvim ok, dok je sa kulturološkog to potpuni promašaj.

Ono što također zabrinjava je sve manji broj zaljubljenika u dobru  glazbu i kvalitetu prezentacije istog. Meni se čini da je to posljedica ubrzanog ritma života, gdje su mir , tišina, privatnost i mogućnost kulturološkog uzdizanja prešli u sferu ekskluzivnosti, da budem precizniji u sferu rariteta (bilo jednom davno...).

Nekada je bilo bitno posjedovati prostor za biblioteku, kasnije je došla stereo soba, a danas je to prostor s centralnim sustavom multimedijalne zabave s upitnom kvalitetom sadržaja. Što je slijedeće ?...