U sve prisutnoj potrebi agresivnog marketinga za proboj ili učvršćivanje pozicije na tržištu, prava je rijetkost susresti firmu koja razmišlja dijametralno suprotno. Unikatni pristup konstrukciji i razvoju, pogled u budućnost i vjera da će kupci prepoznati kvalitetu bez ulaganja u sjajne kataloge, pjevače i glumce koji će proizvod reklamirati. Da! I to je moguće i zove se Gradient...

 Kako je finska zvučnička manufaktura Gradient relativno nepoznata na našim prostorima u usporedbi sa veteranima poput KEF-a ili B&W potrebno ju je predstaviti. Osnovana je, već daleke 1984. godine a osnivač je samozatajni Jorma Salmi koji je jedan od najintrigantnijih konstruktora zvučnika te sjajan poznavalac elektro i psiho akustike. Njegovi prvi prototipovi dipolnih zvučnika bili su putokaz i naglasili koncept od kojega Jorma nije odustao do današnjih dana. Borba protiv nepovoljne akustike prostora bila jedna od njegovih glavnih odrednica te se nije mogao pomiriti sa činjenicom da većina soba nepovratno uništava zvuk i najboljih sistema.

 Kako bi svoje inovacije učinio komercijalno dostupnima Salmi napušta stalan posao u telekomunikacijskoj tvrtci te sa svoja dva prijatelja i istomišljenika pokreće projekt Gradient. Za razliku od mukotrpnih početaka većine, za Gradient prototipove postoji velik interes od samog početka tako da je samo Finnish Sibelius Academy odmah naručila dovoljan broj zvučnika da proizvodnja bude bukirana do kraja 1985. godine. Sjajan početak. Tvrtka je iznenadila sve, pa i osnivače, i to prije predstavljanja svoga prvog komercijalnog modela Gradient Model 1.0 iz 1985 godine. Unikatne tehničke značajke koje su krasile ovaj model zadržane se u svim kasnijim modelima. Jedinstvena konstrukcija bez upotrebe klasičnog zvučničkog kabineta te vrlo usmjereno dipolno zračenje zadržani su u svim kasnijim modelima. Usmjereno zračenje je i kamen temeljac borbe sa akustikom prostorija. Treba svakako napomenuti da se Gradient 1.3 nalazi u standardnoj postavi muzeja diljem svijeta.

 Politika firme zasniva se na stalnom usavršavanje postojećih modela. Iz toga razloga kod Gradienta u ponudi ne postoje svake 2-3 godine nova serija zvučnika popraćena sjajnim marketinškim materijalom, katalozima, mističnim filmovima i slično. Cilj je stalni napredak u zvuku pa bi na neki naopaki način mogli reći da je to Gradient marketing. „Naš marketing je da nemamo marketinga“. Iz tog razloga modeli ne zastarijevaju i kod mnogih postoji mogućnost up-grade-a postojećih zvučnika te se kroz vrijeme sa postojećim modelom može napraviti napredak u zvuku.

 Da u Gradientu ne zaboravljaju svoje stare kupce dokazuje podatak da su se o održavanju Modela 1 brinuli sve do kasnih 90-tih godina kada su permanentna istraživanja rezultirali inovacijama u područjima usmjerenosti zvuka i dipolnog ustroja rada. Ključni model u gami bio je Revolution koji je predstavljen 1994 godine u Las Vegasu a njegova aktivna verzija Revolution Active 2001. godine te da danas predstavlja referencu tvrtke. Veliki dinamički raspon, mogućnost prijema velike snage, prijenos kompletnog čujnog područja te iznimna timbralna korektnost svakako idu u prilog toj tvrdnji.

 Što se tiče suradnje sa ostalim tvrtkama najintrigantnija je ona sa legendarnim Peterom Walkerom iz Quada. Kako su Quad elektrostati dipolnog ustroja Peteru Walkeru se svidjela ideja da za ESL-57 i ESL-63 Gradient izradi dipolni subwoofer i tako je nastao SW-57 i SW-63. Tako je Gradient postao jedina vanjska firma koja je proizvodila nešto za originalni Quad.

 No porastom produkcije Jorma je sve teže pokrivao poslove upravljanja i konstruiranja te je na čelo tvrtke sa zadaćom vođenja 2007. godine došao Topi Lintukangas. Tom promjenom dolazi do proširenja ponude i predstavljanjem dva nova modela Helsinki i Laura a prvi od njih je i predmet ove recenzije.
Na kraju ovog prikaza svakako treba reći da se Gradient zvučnici izrađuju i individualno testiraju u njihovoj manufakturi u Finskoj što je u doba svekolike selidbe proizvodnje na daleki istok zanimljiv podatak.

Opis skulpture...

 Nema nikakve dvojbe da je Gradient Helsinki jedan od najzanimljivije konstruiranih zvučnika današnjice. Neka tehnička rješenja su naizgled suluda te se čini da to tako ne može raditi. Promatrajući ostale proizvođače dipolnih zvučnika lako ćemo uočiti da se većina igra sa pločama različite veličine te driverima organiziranim na različitim mjestima ovisno o ugađanju. Promatrajući Revolution i Helsinki, iskusno oko će lako uvidjeti da je Gradient otišao mnogo dalje u razvoju dipolnog ustroja. Vizualni identitet je unikatan. Postolje od vrlo kvalitetnog stakla a drveni dio izrađen od debele šperploče. Na stražnjoj strani nalazimo još jedan umetak od stakla koji nema samo dekorativnu funkciju, premda dizajnerski ima smisla, nego služi ipak povećanju površine otvorene ploče i time smještanje akustičkog kratkog spoja u povoljnije područje. Zvučnički terminali će mnoge audiofile baciti u očaj jer priključci su profesionalni speakon pa ste prisiljeni na kupovinu novih kabela te skidanje banana ili vilica i stavljanje novih konektora. Iz iskustva znam da će ovo mnoge nasekirati pa otuda moj prigovor za to rješenje. Nisam uspio uočiti gdje se nalazi skretnica no za vjerovati je da se nalazi negdje u podnožju  konstrukcije, i po informacijama te viđenom, radi se o strmim filtrima od minimalno 18 dB po oktavi pa je i prijem veće snage osiguran. Zvučničke jedinice? Krenimo od basa. Postavljanje bočno 30 cm basa nije novost u audiu no postavljanje na bok kod dipolnih sustava je za mene apsolutno iznenađenje. Razlozi su fizikalni a fizika govori da je polarni dijagram isijavanja bas energije u prostor u obliku broja 8 a centar te osmice se nalazi u središtu zvučnika. Kod klasičnih bas refleks ili zatvorenih kutija emisija bas frekvencija je kuglasta pa je ponekad smještaj basa, ukoliko je rez dovoljno nisko, manje kritičan. Zašto je tako? Pa jednostavno dipolni sustavi koriste stanovitu lijenost zraka oko sebe što se tiče potrebnog vremena da se dogodi izjednačavanje zvučnog tlaka u okolini zvučnika. Ta tromost omogućava da je koncept primjenljiv jer bi inače imali trenutni „kratki spoj“ između prednje i stražnje strane zvučnika i time nemogućnost stvaranja tlaka ispred sebe. I tako tlaka ima naprijed i nazad, a bočno ne, te se to poklapa sa manjim akustičkim pobuđivanjem prostorije. No pogledamo li Helsinki primijetiti ćemo da ćemo pri standardnoj postavi, u kojoj su nam srednjotonac i visokotonac u osi, bas gledati ( u stvari ga nećemo vidjeti) pod kutem od 90 stupnjeva pa od zvuka ne bi trebalo biti niti z. Takva postava svakako otežava konstruktoru, jer koliko god pametni bili, u Gradientu sigurno nisu promijenili fiziku. U tom smislu bilo bi zanimljivo ispitati razloge konstrukcije takvog zvučnika, te mi pada na pamet želja uprave da se napravi vizualno atraktivan uradak, a o soundu neka brinu inženjeri. Dakle standardna postava ne dolazi u obzir te u popratnom sadržaju Gradient preporuča kut od 45 stupnjeva ( te 90 stupnjeva ukoliko su zvučnici odmah do stražnjeg zida) uz križanje osi barem metar ispred mjesta slušanja. To je ovako na papiru prilično lagan posao, no u praksi se Helsinki pokazao najzaguljeniji zvučnik za postavljanje koji sam susreo. No trud se isplatio. Naravno treba voditi računa o integraciji reprodukcije bas frekvencija i polarne karakteristike visokih tonova koja opada što je kut veći. I jedna karakteristika koja može nervirati, a naročito supruge. Naime pod kutem od 45 stupnjeva dobivate optimalan bas odziv no dok sam ja uživao supruga je u kuhinji bila ubijena bas-disko reprodukcijom što je bilo za očekivati obzirom da je bas emitirao ravno u blagovaonicu. E sad ko voli....

 Reprodukcija srednjetonskog područja povjerena je 130 mm jedinici koja izgleda sasvim uobičajeno. Membrana je od tretiranog papira i smještena je u posebno kućište koje svakako ne možemo nazvati kutijom, jer u Gradientu od iste bježe kao što vrag bježi od tamjana. Pa ako nije kutija što je onda? Mada princip rada srednjotonske jedinice nazivaju „kardioid“ meni se čini da se opet radi o varijaciji open-baffle ustroja. Kućište je izrađeno od vrhunske plastike koja na obodu kružno ima mnoštvo rupica pa možemo reći da driver kroz iste „diše“ sa stražnje strane. Moje je mišljenje da se na takav način izvršila svojevrsna kontrola zračenja stražnje strane izbjegavajući jednoliko emitiranje naprijed i nazad i time dodatno pobuđivanje sobne akustike. Vrlo lukavo. Disanjem „kutije“ smanjujemo impedancijski pik a eventualni prekomjerni hod membrane kontroliramo vrlo strmim rezom skretnice sa donje strane. Usput, rez skretnice je između basa i srednjotonca varira između 200 i 300 Hz ovisno o postavi zvučnika. To se lako uočava obzirom da je i pri velikim glasnoćama pomak membrane srednjotonca ostajao vrlo malen, što govori da je ispred istoga vrlo moćan filter s donje strane. Za pretpostaviti je da je kućište srednjotonca jako ispunjeno prigušnim materijalom. Razlog tome je potreba da se smanji emisija stražnje strane i time anulira velik utjecaj akustičkog kratkog spoja. Sve vrlo promišljeno i lukavo…

 Ustroj rada visokotonca u Gradientu nazivaju „wave guided“ što bi trebalo sugerirati da se radi o nekakvom kanalu ili zvukovodu (transmisiji) sa stražnje strane visokotonca. Vizualnom inspekcijom nisam uspio odgonetnuti kako su to izveli te bi trebalo ići na rastavljanje kućišta, što naravno, nisam učinio. Membrana je 19 mm metalna kalota i izvrsno je ukomponirana sa srednjotoncem, što vizualno, što zvučno.

Izbor pojačala…

 Praksa govori da se za open-baffle zvučnike isplati igrati na snagu jer sa osjetljivošću ne stoje najbolje. Uvrstimo li u jednadžbu skretnicu strmog reza, kompliciranu sa mnoštvom faznih otklona, lako je zaključiti da su gubici ogromni. No iskusniji su se mnogo puta opekli te spoznali da audio sistem nije moguće slagati na papiru te da su iznenađenja i naizgled suluda rješenja uvijek moguća. Modul impedancije Helsinkija je vrlo miran i ne pada, po informacijama koje imam, ispod 5 Ohma. Kada bih generalizirao mogao bih reći slijedeće: Kako raste kvadratura sobe tako i rastu potrebe za snagom pojačala. Helsinki sam spario sa Gamut Si-100, Unison Research S2K i kombinacijom Quad QC-24 i Audiolab 8000M monoblokovima. U mojoj sobi najbolje sam rezultate postigao sa S2K što izgleda nemoguće obzirom na cijevi i snagu od 15 W po kanalu. No to se obzirom na kubikažu moje slušaonice pokazalo dovoljno. Još jednom je potvrđeno da niska osjetljivost ne mora nužno značiti i tešku pogonljivost. Vrhunskih 15 cijevnih Watti je bez problema dočaralo svu raskoš Gradient zvuka. No treba biti pošten i reći da je moja slušaonica očito premala za ono što Helsinki može dati. Otuda i preporuka za povećanjem snage povećanjem gabarita slušaonice. Snaga koju Helsinki može primiti je respektabilna pa ga nije problem upregnuti i u kakvog 250-watnog snagatora čiju će snagu zvučnici popiti bez problema. Dakle glasno sviranje nije nikakav problem. Rezime: Odaberite dobro pojačalo koje ima dobar zvuk a snaga nije nužna. Ona postaje kritična povećanjem gabarita slušaonice ukoliko želite iskoristiti njihov puni dinamički potencijal. Optimalna kvadratura za Helsinki je, po mojim procjenama, od 25-40 m2 mada se u mojih 20-tak sasvim dobro snašao.

Postavljanje…

 Helsinki je svijetao primjer i dokaz kako je metar sastavni dio opreme audiofila. Doslovno milimetri u postavi igraju ulogu. Naravno, dodatni je problem što u mojoj sobi nema mnogo manevarskog prostora pa sam, nakon dva tjedna gnjavaže, skoro odustao od recenzije. U čemu je problem? Prije opisani dijagram zračenja kod Helsinkija govori da zapravo su zračenja basa i s druge strane srednjotonca i visokotonca u biti u 90 stupnjeva. Zbog te činjenice vrlo je teško dobiti integritet basa sa ostatkom spektra. Kada se u jednadžbu uvrste i utjecaj okolnih ploha stvar izgleda opako zamršena. Kako sam na kraju došao do idealne pozicije ne znam. Mogu samo konstatirati da sam nakon mukotrpnog pomicanja centimetar tamo i ovamo došao do položaja koji je bio optimalan. On je na kraju bio vrlo sličan onome što predlaže tvornica. Barem u mom slučaju. Eventualnim kupcima preporučam naoružavanje strpljenjem. Na kraju se isplati...

Zvuk skulpture...

 Akumulacija svih opisanih ideja koje su opisane u tekstu proizvela je delikatan i profinjen zvučnik kojemu je teško reći ne. Mada snažna impresioniranost ponekad nije dobra u audiu u ovom slučaju je nemoguće biti ne impresioniran. Ne radi se tu o moćnom basu ili istaknutim visokima. Radi se snažnom doživljaju protoka i fluidnosti zvuka. Glazba postaje smislena cjelina te kontinuirani niz romantičnih, dirljivih i snažnih akcija od kojih je glazba satkana. Ukupan dojam je izvanredan i ništa ne odvlači od glazbe. U tom smislu Helsinki se ponaša zaštitnički prema lošijim snimkama jer uvijek skreće pažnju na ono bitno, a to je glazba. Pozicioniranje instrumentalnih grupa u orkestru nije na nivou najboljih i najskupljih zvučnika na tržištu no uvelike ovisi o pripadajućoj elektronici. Otuda ni traga naglašenoj analitičnosti. Neki bi to proglasili manjkom rezolucije i transparencije, no ne bih se složio. Unatoč tome dojam prostornosti je izvanredan i jako sliči onome što čujemo na koncertima uživo. Ne težimo li tome? Neke moje kolege u nekim drugim osvrtima načele su ovu temu. Slušanje živog orkestra lišeno je bilo kakve analize i prebrojavanja individualnih izvođača u instrumentalnim redovima. Ono što osjećamo je veličina i snaga cijelog orkestra. Otuda i mišljenja da je i hi-fi (high-end) većinom na krivom putu u želji da toliko analizira zvuk dok su superiorne zvučne jedinice od svemirskih materijala na neki način postale „analizatori“ zvuka. No unatoč „Gradient pristupu zvuku“ zvučna pozornica je pred vama originalnih dimenzija i oblika. Dinamički otkloni su spektakularni i ne narušavaju prostornost snimke. Kako je Helsinki vitke siluete iznenađenje je još veće jer takav punch svakako ne očekujete od zvučnika ovih gabarita. Bas frekvencije su precizne i brze i kada je zvučnik dobro postavljen lijepo se integriraju sa srednjotonskim područjem. Vokali su uzorni a njihov eho unutar gabarita dvorane je savršeno očuvan. Veličina instrumenata je primjerena a naročito onih čija je tjelesnost krupnija. To sve doprinosi odličnoj komunikaciji i međusobnom razumijevanju instrumentalnih redova. Nema potrebe za seciranjem frekvencijskih pojasa jer oni ne skreću pažnju na sebe pod uvjetom da je zvučnik dobro postavljen.

 Čitajući napisano lako je rezimirati. Gradient Helsinki je prava skulptura dobrog zvuka posvećena glazbi....

Info:

Presudili smo:

Izrada:
Performanse:
Opremljenost:
Jel vrijedi te pare:

Pozitivno:

Dizajn, zvuk, velika i uvjerljiva zvučna slika, prekrasan timbar i dinamika

Negativno:

Speakon zvučnički terminali i vrlo teško nalaženje optimalnog mjesta u slušaonici

Stoga zaključujemo:

Unatoč tome što je zadovoljavao dizajn Gradient je uspio konstruirati zvučnik koji nosi sve dobre osobine Gradient zvuka. Cijena koja je plaćena da bi se to postiglo je otežano postavljanje u prostor. No kada uspijete....

Konačna ocjena: