Ove godine je CD proslavio svoj 30-ti rođendan (01.10.1982-01.10.2012). Sama obljetnica u određenim okolnostima bi pobudila daleko veći interes, možda i glamurozne naslovnice u specijaliziranim tiskovinama. No, od velikog slavlja nije bilo ni s. Zašto ? Na to pitanje se može dobiti više različitih odgovora, a prije nego nastavim evo jedne kraće analize stanja.
Kada je CD lansiran kao noviji, superiorniji i jednostavniji format, nitko nije ni slutio što će se kasnije desiti. Ono što je manje poznato je to da su Sony i Philips odvojeno razvijali CD tehnnologiju, da bi pred samo lansiranje novog medija udružili snage, te na neki način pokušali diktirati razvoj novih digitalnih tehnologija. Piznajem , bio sam pomalo zaluđen tim novitetom, pa su prvi glazbeni naslovi koje sam kupio bile su izvedbe klasične glazbe u produkciji
RTV Ljubljana!
Prvi taktovi koji su dolazili sa CD-a su bili potpuno novo otkrovenje: precizno, dinamično i čisto bez popratnih šumova, potpuno novi oblik relaksacije. Jedina mana kod pojave novog formata je bio veoma mali izbor naslova, barem na ovim područjima, za nešto više trebalo je preći granicu ondašnje države, skoknuti do Italije ili Austrije. Niti proizvođači hifi uređaja se nisu baš pretrgli u lansiranju novog uređaja, a ako i jesu onda se ponuda svela možda na svega 2 modela. Imao sam osjećaj da su ljudi u industriji dosta skeptični, no to je trajalo jedno vrijeme.
Nakon prvih modela i prolaženja tzv. „dječjih bolesti“ krenula je nešto masovnija proizvodnja, a i sama tehnologija je uznapredovala.
I kada se mislilo da je sve na svojem mjestu desilo se nešto što će definitivno promijeniti svijest o digitaliji i otkriti mane tzv. superiornosti. CD playeri su se počeli pojavljivati u dva odvojena kućišta( CD transportni mehanizam i D/A pretvarać), a bilo je proizvođača koji su rastočili napravu u tri djela (CD transportni mehanizam, D/A pretvarać i brojač grešaka).
Naime, konstruktorske ekipe objašnjavale su svoje ideje o razdvajanju uređaja na dva djela time da se zbog nedovoljne usaglašenosti unutar uređaja, bolja sonična izvedba dobija kada je transportni mehanizma fizički odvojem od D/A konvertera, a osim toga se nudi dodatna mogućnost kombiniranja sa similarnim komponentama drugih proizvođača.
Dakle, san o savršenstvu je kratko trajao, barem sam ja u tom trenutku tako razmišljao. Da bude stvar još veselija, takve odvojene kombinacije su koštale znatno više od integriranog uređaja, a k toj cijeni trebalo je dodati cijenu jednog digitalnog kabela i cijenu jednog stereo seta analognih interkonekcijskih kabela, pa je ukupan iznos debelo premašio planirani buđet, te narušio želju za užitkom u dobrom zvuku.
Također i cijena snimljenih medija je polako rasla iako su troškovi proizvodnje ostali na razini sa početka priče.
Paralelno sa razvojem CD-a razvijala se informatička industrija. Nekako u sjeni industrije konzumne elektronike razvijali su se programi za analizu zvuka sa CD-a, te programi za kopiranje istog na računalo. Naravno, to je mnogima poslužilo da svoje glazbene kolekcije presele na hard disk pohranu. Iako sonična kvaliteta nije bila na razini hifi izvedbe, dobivanje na fizičkom prostoru bio je glavni prioritet.
Kasnije su istu recepturu preuzele mnoge krugovalne postaje, te time na neki način rasteretile svoje fonoteke, a ubrzale dostupnost glazenih naslova prema željama slušatelja. No, ovoj igri sa digitalijom tu nije kraj.
Pojavili su se razni internetski servisi koji su posjedovali velike glazbene kolekcije, doduše prvo na mp3 formatu, a kasnije i na WMA, AAC, FLAC-u i sličnim varijantama. Sa tih servisa se glazba mogla preslušavati do mile volje, a besplatno prebacivati na računalo samo u mp3 formatu, za ostalo se plaćalo po nekoliko centi/1pjesma. Porastom interesa za takve servise rasla je potreba za kvalitetnim programima za tzv. digital download (digitalno pretakanje u slobodnom prijevodu). Na temelju toga nastali su web portali za kvalitetan digital download tipa HD Tracks , a proizvođači elektronike poput Naima su pokrenuli svoje muzičko izdavaštvo u navedenom smjeru. Istovremeno je američki Apple krenuo u osvajanje tržišta sa svojim servisom iTunes. Dovoljno je da ste vlasnik iPoda, iPhonea i sličnih naprava pa da koristite usluge navedenog servisa. Da ne bi bilo zabune, svaka iole bolja opcija downloadanja muzike se plaća. Može se kupiti samo jedna pjesma, po nekoliko njih i kreirati vlastitu reprodukcijsku listu, ili se može kupiti kompletan album. Ono što je posebno zanimljivo u cijeloj situaciji je to da cijena jednog albuma na tim servisima košta upola manje nego na CD formatu, razina kvalitete je skoro pa identična, a u nekim izvedbama čak i bolja. Pa tko onda i dalje kupuje CD naslove ? Kupuju ljudi koji možda nisu toliko opterećeni audiofilskim finesama i perverzijama. Također i moja malenkost kupuje CD-e, doduše u manjoj mjeri nego inače. Nije u pitanju samo ekonomska strana, nego i tehnološka osviještenost...
Spomenuta tehnološka osviještenost na ovogodišnjem sajmu u Sheratonu je bila dobrano prezentirana. Dobar dio izlagača je kao izvor zvuka koristio računalne i kombinirane uređaje(CD+Stream naprave) kao izvor zvuka. U prilog tome svakako ide prihvatljiva cijena i kvaliteta računalnih sustava, pratećih programskih rješenja za audio aplikacije, a kombinatorci poput NaimUnitia nude performanse koje su do nedavno bile rezervirane samo za skupe CD reproduktore.
Da li CD kao format odlazi ? Definitvno da, ne tako brzo kao što mnogi misle, ali sigurno polako napušta scenu. Digitalno pretakanje u zadnjih 4-godine je uzelo dosta maha. Sve veća prisutnost novih glazbenih naslova na specijalizirnim web stranicama za DD(Digital Download) govori tome u prilog, a ni cijenu istih ne treba zaboraviti. Onaj tko i dalje želi uživati u CD-u, te ga i dalje kupovati neka dobro promisli o uređajima koji objedinjavaju CD player i stream-sklopovlje, neće požaliti...