Idemo na sajam!!! Idemo li?

Piše: Dražen Kokanović

U jeku su pripreme da održavanje proljetnog Multimedia Hifi Showa koji bi se trebao održati od 20. do 22.04 u hotelu Regent u Zagrebu u organizaciji agilnog Vojka Ignjića. Mada u ovom trenutku još nije izvjesno dali će sajma uopće biti, jer treba sakupiti dovoljan broj izlagača, koristim priliku da i o sajmovima audio opreme progovorim u ovoj kolumni...

Aktivan sam sudionik hrvatskih audio sajmova više od 10 godina i promatrajući iznutra, a i reakcije izvana, mogu posvjedočiti o promjenama koje su se dogodile u zadanom periodu. Potreba za istima je neprijeporna. Distributeri i proizvođači uistinu trebaju godišnji ili polugodišnji skup na kojem bi trebali pokazati novosti u svom asortimanu, dok potenijalni kupci imaju interesa da na jednom mjestu pogledaju sve što ih zanima. Naizgled ništa nije sporno osim činjenice da je kompletan biznis u „deep shit (dip šit)“ pritisnut krizom i teško nalazi novac za dodatne marketinške promocije. Izlagači se žale da se broj posjetitelja unatrag zadnjih nekoliko godina osjetno smanjio. Što je tome uzrok? Dosada? Mortalitet zainteresiranih ili nemogućnost-nesposobnost da se dođe do novih zainteresiranih? Druga su vremena i nekako se čini da većina mladih nema vremena za pasivno sjedenje pred sustavom i slušanje glazbe. Možda je to?

Posjetitelji se žale da su postavljeni sustavi višestruko nedostižni većini, i ne vide smisla u tome. Po njima bi bilo pametnije postavljati „ovozemaljske“ sustave za „radničku klasu“ koje si ista može priuštiti. No kao i na izložbi automobila čini se da najviše uzbuđenja upravo donose sustavi koji koštaju preko milion kuna. Čini se da par stotina tisuća kuna nikoga ne uzbuđuje i podrazumjevaju se. Potvrdu ove teze osjetio sam na vlastitoj koži kada sam svojevremeno organizirao promociju Wharfedale Diamond 9 serije zvučnika na koju nije došao gotovo nitko. Prejeftino je...

I kako ljudi vole maštati i pipati nedostižno tako i izlagači nude što posjetitelji žele. Dakle imamo čistu egzibicionističko-voajersku situaciju. Izlagač-egzibicionist može reći: „Gle koliki je moj sustav“, a posjetitelj-voajer može reči: „Baš ga je lijepo za vidjeti“!!...Sexy...

No posjetitelj je svakako u povoljnijoj situaciji. Njega sajam košta koliko košta ulaznica plus pivo i kavica uz kometare i tračanje kako je što sviralo sa istomišljenicima po hobiju. Tko to može platit?

No sa strane izlagača stvar nije tako blistava. Sajam nije jeftin a pogotovo u ova vremana. Treba platiti sobe, ljudstvo, marketinški materijal i dodatne troškove. Izlaganje je poprilično naporan i stresan posao. Dolazak u četvrtak navečer, slaganje soba, navlačenje pustit stotina kilograma robe i setapiranje do kasno u noć ili do rano ujutro. Treba biti nasmijan i na raspolaganju mada ti možda uopće nije do smijeha a nakon toga sve to pospremiti i odvuči natrag u nedelju na večer. Umor je manji ako je bilježnica sa narudžbama puna ili barem polupuna, no danas se malo njih (ako itko) sa tim može pohvaliti.

Dakle, sa jedne strane imamo izlagače koji se trude privuči pažnju uređenjem soba, odabirom dobre glazbe i perjanicama u svojoj ponudi koje koštaju kao dobar auto. S druge strane su posjetitelji koji se sve više pretvaraju u hodočasnike koji u dugom mimohodu razgledavaju novitete. Imaju svoje sustave i u biti većina nema ozbiljnu namjeru nešto novo kupiti.

Zasićenje? Kriza? Strah od budućnosti (života)? Previše robe-izbora? Cijene koje su previsoke? Sigurno bi se moglo još nešto nabrojati. ...
Gledano sa vremenskim odmakom svakako je vidljiv pad entuzijazma kako godine prolaze. Rado se sjetim onog naboja i gužvi koje su nastajale prvih godina u organizaciji časopisa Hi-Fi, telefona koji su tjednima poslije sajma bili užareni i iskrenog ushićenja posjetitelja ponudom na sajmu...

Može li tako biti opet? Pesimisti kažu da zaboravimo ta vremena i da su ona davna prošlost. E sad, dali si pesimist ili dobro obaviješten optimist? Mnogi kažu da se između uredno stavlja znak jednakosti. Osobno uvjeren sam da se sve u životu događa u ciklusima-krugovima i držim da smo sada na kraju jednog takvog kruga. Nije teško primjetiti da su prošla vremena izobilja i velikih lagera i kupci se polako privikavaju da nije sve dostupno a pogotovo za demostracije i slušanje. Tako je to bilo do izbijanja ove nesretne krize. No manjak na lagerima će možda opet potaknuti primarnu želju za opremom. Kada radiš u slatičarnici punoj kolača ne jedeš slatko...to je činjenica..

Do idućeg trkeljanja...

Pozdrav!