Kada počinjemo ludjeti?
Piše: Dražen Kokanović
Hifi je hobi, dobro nekome je i posao, no onima kojima je hobi trebao bi značiti zadovoljstvo i relaksaciju. Često nažalost nije tako. Voljeni hobi ponekad postaje opsesija i izvor frustracija i u tom ludilu lako se izgubi primarni smisao. Od slušanja glazbe, odmora i relaksacije često ne ostaje ništa...
Kažu ljudi da je najbolje suditi po sebi. Dobro, vremenom sam postao profesionalac i promjena komponenti, osluhivanje uređaja i sistema mi je postao posao pa si mogu oprostiti. Iskreno najveće duhovno zadovoljstvo mi je činio prvi hifi sistem. Nikada poslije nisam više slušao glazbu. A sistem? Marantz vintage receiver, Sanyo zvučnici i RIZ GM-7606 gramofon. Vremenom sam Unitra zvučnicu zamjenio Ortofonom OM-10 kojega sam iz Beograda naručio po cijeni od 31 DM + 75% dinara. Koje poboljšanje! Kad se samo sjetim koliko sam ploča kupovao. Dobiješ plaću (zamislite onda se plaća dobivala na ruke) i odmah u Jugoton i izlažiš sa lijepim naramkom ploča pod rukom. I sve to od šljakerske plaće. Koja vremena....
I kako je vrijeme prolazilo, i doba hi-fi nevinosti, moj se sistem postajao sve bolji ovisno o situaciji ili mojoj umješnosti da si nešto sam napravim. I tako do danas.
No na temu su me ponukale i razne forumske rasprave kao i priče iz života mnogih poznanika audiofila koji su bili i trebali ostati hobisti. Ipak neki đavo je učinio da je sve to postalo toliko ozbiljno te postalo trajni izvor nezadovoljstva i frustracije. Traganje za „svetim gralom“ i svijest da uvijek postoji bolji sustav ponekad izluđuje. Izbor kabela za sistem je postao prvorazrednog značaja i naprasto je pitanje života ili smrti. Što ako mi kabel ne sjedne u sistem? Što ću onda? Valjda će bit potop. Kolega Sumić bi ga stavio na ormar. No to je Sumić...
Imao sam kupca koji je sa viskom obilazio oko zvučnika u uvjerenju da je to način da odabere pravi. Klačenje viska amo-tamo govorilo mu je o pozitivnim ili negativnim energijama u zvučniku valjda u kombinaciji sa utjecajem podzemnih voda. Činio se poprilično ozbiljan i nervozan. Što je bilo dalje neznam. Zvučnike nije kupio...
Zanimljiv je slučaj audiofila koji je smatrao da zvučnici moraju biti crni aludirajući na Kubrickovu Odiseju 2001. Crni monolit koji se pojavljuje u Odiseji je simbol spoznaje i pojavljuje se u dva ključna momenta u ljudskoj povijesti (budućnosti) onako kako to Nietzsche vidi. U hifi-ju bi crni zvučnik trebao biti put u najdublju spoznaju glazbenog predloška. Možda ima nešto u ovome jer je prodaja crnih zvučnika značajno porasla. Ili je to zbog crnih plazma televizora?
Unikatan je i slučaj kupca koji je odbio preuzeti Accuphase komponentu jer je u serijskom broju bio broj 13. Što češ...crna mačka nikad ne spava.
Postoji još jedan običaj koji me fascinira a to je fanatično čuvanje komponenti i strah od crtica po uređajima jer ako se pojave preostaje nam samo hara-kiri. To ponekad ide dotle da čak i kutija od uređaja mora biti u 10/10 stanju. Kod nekih audiofila su komponete tako dobro izložene da ti se čini da si u kakvom vrhunskom dućanu a mnogi bi dućani na tome mogli pozavidjeti. Toliko bdjenje nad uređajima sigurno čini nervoznim. Nekako mi se čini da se već pri kupnji vodi računa o njegovoj budućoj prodaji što je uistinu opako predviđanje. Nagledao sam se sustava koji su složeni loše jer se pri slaganju vodilo računa da su od komponenti „na glasu“ koje će se lako prodati. Imam poznanika koji je rekao da u prodaji i razmjenama jednostavno ne voli gubiti što je besmislica sama po sebi jer je normalno da komponenta gubi na vrijednosti. Izgleda da su kupci opakiji trgovci od njih samih. No gdje je tu glazba i dobar zvuk?
| "Traganje za „svetim gralom“ i svijest da uvijek postoji bolji sustav ponekad izluđuje. Izbor kabela za sistem je postao prvorazrednog značaja i naprasto je pitanje života ili smrti. Što ako mi kabel ne sjedne u sistem? Što ću onda? Valjda će bit potop. Kolega Sumić bi ga stavio na ormar. No to je Sumić..." |
Izgleda u drugom planu. Paradoks je u tome što se više baviš visoko vjernom reprodukcijom to manje slušaš glazbu a više osluhuješ uređaje mada si te skupe uređaje kupio da bi slušao glazbu. Preslušavanja komponenti obavljaju se sa stalno istim „referentnim“ CD-ima koji dobro zvuče. Teško se podnose starije i lošije snimke jer jednostavno ne pokazuju potencijal sistema. Trebaju li?
Naravno da ne. Usput čestitam svim onim audiofilima koji u opisanu zamku nisu upali. Svaka čast!....
Do trkeljanja!
Pozdrav!