Minimalizam ili maksimalizam?
Piše: Dražen Kokanović
Od kada postoji Hi-Fi postoji i borba između pripadnika dva suprostavljena tabora i pogleda na konstrukciju audio opreme. Jedni smatraju da je jednostavnost najbolji koncept i drže da je što krači put signala ključan za čuvanje najfinijih glazbenih finesa. Drugi pak tvrde da stvari nisu jednostavne i da signal treba proći mnoštvo obrada da bi na izlazu bio ispravan. Što je istina?
Teško je reći. Osobno dugo sam vremena bio naklonjen drugoj opciji. Sjetih se intervjua koji je dao prije 30-tak godina pokojni Raymond Cooke, osnivač KEF-a jednom domaćem časopisu. Rekao je otprilike ovako: „Svatko tko tvrdi da su stvari jednostavne je amater a ne inženjer, jer stvari nisu jednostavne.“ Raymond je naravno mislio na zvučnike i upravo se KEF tijekom godina ustoličio kao predvodnik maksimalističke škole konstruiranja zvučnika. Njihove zvučničke kutije u višem razredu redom su bile minimalno tro ili višestazne. Svaki frekevencijski pojas pokrivao je driver koji je bio specijalno konstruiran baš za tu zadaću. Skretnice su bile strmih rezova sa mnoštvom amplitudno-impedancijskih kompenzacija. Pedeset ili više elemenata skretnice po zvučniku nije bila nikakva rijetkost. Takvi zvučnici bili su ispeglani do savršenstva i na papiru su izgledali sjajno. Ovaj trend prelio se i na ostale otočke proizvođače pa bi to u neku ruku mogli nazvati pravilom.
Naravno, teško je reći da ti zvučnici nisu dobro radili no svakako se zadnjih godina vidi promjena trenda i sklonost pojednostavljenju. Takav trend ne treba shvatiti kao ekonomizaciju, premda možda ima nešto u tome, nego kao genezu višegodišnjih istraživanja. Naime, činjenica je da mnogo induktiviteta, kondenzatora i otpornika podiže cijenu izrade, a naročito ukoliko želite da su kvalitetni, pa se često u cijenu izrade uguraju jeftiniji dijelovi. Treba i napomenuti da su dinamički driveri mnogo napredovali zadnjih godina, pa tako za dodatnim peglanjima ima sve manje potrebe. Zbog svega toga imamo situaciju da su skretnice sve jednostavnije premda od višestaznog ustroja nisu odustali.
| "„Svatko tko tvrdi da su stvari jednostavne je amater a ne inženjer, jer stvari nisu jednostavne.“ Raymond je naravno mislio na zvučnike..." |
Sdruge strane, vlastitim konstrukcijama i slušanjem drugih zvučnika koje možemo nazvati minimalstičkim, iznenadio sam se koliko takav koncept ima potencijala. Teorija govori da ne postoji driver sa kojim možemo pokriti kompletan čujni frekvencijski opseg. No unatoč tome sonično neki rezultati zapanjuju. Istina žrtvovano je malo dolje i gore, no ono što je ostalo zvuči tako svježe i živo da je zvuk, kod dobrih konstrukcija, naprosto fascinantan. Dakle jedan ili više drivera pitanje je sad?
Single driver konstrukcije prirodno se naslanjaju na minimalistička single ended i triodna pojačala. Pojačala? I tu postoje slične dileme. S jedne strane, igrom slučaja, japanski majstori high-enda poput Audio Note, Wavaca ili 47 laboratory sa svojim prekrasno zvučećim single ended cijevnim pojačalima male snage, a sa druge teškaši poput Krella, Mark Levinsona, Gryphona, Chorda i sličnih, sa mrcinama od stotinjak kila i kilowatima snage. Što odabrati pitanje je ukusa (i novčanika) no za vjerovati je da je konstruktorski mnogo teže napraviti mrcinu od 500W sa desetinama pari izlaznih tranzistora po kanalu od pojačala koja po kanalu ima jednu 300B cijev. Naravno, ne podcjenjujem. Konstruktor single ended cijevnog pojačala više će pažnje pokloniti vrhunskoj kvaliteti dijelova, kad ih već ima malo, i skraćivanjem puta signala doći do high-end zvuka. Ovo me podsjeća na vrhunsku kuhinju. Većina će kuhara reći da ukoliko su namirnice vrhunske ne trebate nikakve začine. Jednostavno uživajte u njoj. Tako i ja. Kada se domognem svježeg zubaca očistim ga u moru i samo prelijem maslinovim uljem. Sve više je previše...
S druge strane sa opisanim mrcinama Krella i Levinsona moći ćete reproducirati puni frekvetni opseg, postići maksimalni tlak da skidate boju sa zidova ali sa naravno isto takvim velikim i kompliciranim zvučnicima. Put signala je mnogo duži no isti je vrhunski obrađen i procesiran. Teško je tome odoljeti. Ako ništa drugo komponente su lijepe za vidjeti.
Kojim putem krenuti i što odabrati? O ukusima se ne raspravlja. Ako mene pitate sve sam bliži minimalstičkom konceptu. Čini mi se da je jeftiniji...
Ali to je samo moje mišljenje...
Do trkeljanja...
Audiofilska trkleljanja 9
Piše: Dražen Kokanović
Naslov: Minimalizam ili maksimalizam?
Podnaslov:
Od kada postoji Hi-Fi postoji i borba između pripadnika dva suprostavljena tabora i pogleda na konstrukciju audio opreme. Jedni smatraju da je jednostavnost najbolji koncept i drže da je što krači put signala ključan za čuvanje najfinijih glazbenih finesa. Drugi pak tvrde da stvari nisu jednostavne i da signal treba proći mnoštvo obrada da bi na izlazu bio ispravan. Što je istina?
Teško je reći. Osobno dugo sam vremena bio naklonjen drugoj opciji. Sjetih se intervjua koji je dao prije 30-tak godina pokojni Raymond Cooke, osnivač KEF-a jednom domaćem časopisu. Rekao je otprilike ovako: „Svatko tko tvrdi da su stvari jednostavne je amater a ne inženjer, jer stvari nisu jednostavne.“ Raymond je naravno mislio na zvučnike i upravo se KEF tijekom godina ustoličio kao predvodnik maksimalističke škole konstruiranja zvučnika. Njihove zvučničke kutije u višem razredu redom su bile minimalno tro ili višestazne. Svaki frekevencijski pojas pokrivao je driver koji je bio specijalno konstruiran baš za tu zadaću. Skretnice su bile strmih rezova sa mnoštvom amplitudno-impedancijskih kompenzacija. Pedeset ili više elemenata skretnice po zvučniku nije bila nikakva rijetkost. Takvi zvučnici bili su ispeglani do savršenstva i na papiru su izgledali sjajno. Ovaj trend prelio se i na ostale otočke proizvođače pa bi to u neku ruku mogli nazvati pravilom.
Naravno, teško je reći da ti zvučnici nisu dobro radili no svakako se zadnjih godina vidi promjena trenda i sklonost pojednostavljenju. Takav trend ne treba shvatiti kao ekonomizaciju, premda možda ima nešto u tome, nego kao genezu višegodišnjih istraživanja. Naime, činjenica je da mnogo induktiviteta, kondenzatora i otpornika podiže cijenu izrade, a naročito ukoliko želite da su kvalitetni, pa se često u cijenu izrade uguraju jeftiniji dijelovi. Treba i napomenuti da su dinamički driveri mnogo napredovali zadnjih godina, pa tako za dodatnim peglanjima ima sve manje potrebe. Zbog svega toga imamo situaciju da su skretnice sve jednostavnije premda od višestaznog ustroja nisu odustali.
S druge strane, vlastitim konstrukcijama i slušanjem drugih zvučnika koje možemo nazvati minimalstičkim, iznenadio sam se koliko takav koncept ima potencijala. Teorija govori da ne postoji driver sa kojim možemo pokriti kompletan čujni frekvencijski opseg. No unatoč tome sonično neki rezultati zapanjuju. Istina žrtvovano je malo dolje i gore, no ono što je ostalo zvuči tako svježe i živo da je zvuk, kod dobrih konstrukcija, naprosto fascinantan. Dakle jedan ili više drivera pitanje je sad?
Single driver konstrukcije prirodno se naslanjaju na minimalistička single ended i triodna pojačala. Pojačala? I tu postoje slične dileme. S jedne strane, igrom slučaja, japanski majstori high-enda poput Audio Note, Wavaca ili 47 laboratory sa svojim prekrasno zvučećim single ended cijevnim pojačalima male snage, a sa druge teškaši poput Krella, Mark Levinsona, Gryphona, Chorda i sličnih, sa mrcinama od stotinjak kila i kilowatima snage. Što odabrati pitanje je ukusa (i novčanika) no za vjerovati je da je konstruktorski mnogo teže napraviti mrcinu od 500W sa desetinama pari izlaznih tranzistora po kanalu od pojačala koja po kanalu ima jednu 300B cijev. Naravno, ne podcjenjujem. Konstruktor single ended cijevnog pojačala više će pažnje pokloniti vrhunskoj kvaliteti dijelova, kad ih već ima malo, i skraćivanjem puta signala doći do high-end zvuka. Ovo me podsjeća na vrhunsku kuhinju. Većina će kuhara reći da ukoliko su namirnice vrhunske ne trebate nikakve začine. Jednostavno uživajte u njoj. Tako i ja. Kada se domognem svježeg zubaca očistim ga u moru i samo prelijem maslinovim uljem. Sve više je previše...
S druge strane sa opisanim mrcinama Krella i Levinsona moći ćete reproducirati puni frekvetni opseg, postići maksimalni tlak da skidate boju sa zidova ali sa naravno isto takvim velikim i kompliciranim zvučnicima. Put signala je mnogo duži no isti je vrhunski obrađen i procesiran. Teško je tome odoljeti. Ako ništa drugo komponente su lijepe za vidjeti.
Kojim putem krenuti i što odabrati? O ukusima se ne raspravlja. Ako mene pitate sve sam bliži minimalstičkom konceptu. Čini mi se da je jeftiniji...
Ali to je samo moje mišljenje...
Do trkeljanja...